Smisao života i tok uma.

Dobro jutro!
Ja bih sada trebao spavati, ali ne mogu, pa sam odlučio ovako potražiti smisao života. Iz dosade.
Najbolji način da nađem smisao života bio bi preko Google-a.
Tako se sve danas traži.
No ni google nema konkretan odgovor na sva pitanja.
Zapravo on sam po sebi nema odgovor ni na jedno, on ga samo potraži na Internetu, i nađe najbolju aproksimaciju odgovoru.
Tako da dosta često zapravo da sasvim iracionalan i nevezan odgovor na neko pitanje. Na neko iracionalno pitanje.
Recimo, iz jednog čuvenog filma proizašla je jedna forica, koja je ubačena u google, ako tražite "the answer to life the universe and everything", google će vam izbaciti 42, zato što je to isto u tom filmu učinio jedan stroj koji je izrađivan jako,jako,jako dugo vremena.

Mada realno, Google nije daleko od stroja koji je kao odgovor na život, svemir i sve, rekao "42"
Možda je čak manje točan.
Jer internet je ljudsko djelo
A ljudi su jedina biološka vrsta koja je nenadmašna po količini laži.
Ne postoji ta biljka, životinja ili stroj koji može dati toliko netočnih informacija koliko može čovjek.
Savršeno konkretnih i netočnih.
Tako recimo, kad na Googleu potražim "smisao života", on meni izbaci gomilu vjerskih i religioznih , kršćanskih, hrišćanskih, pravoslavnih, magijskih , tarotskih i katoličkih stranica, koje se bave pitanjem smisla života.
Svaka od njih ima,naravno, neke zasebne tvrdnje i tako dalje.

I na kraju, koji bi zapravo bio odgovor na smisao života?
Iz moje perspektive bi najpravilniji odgovor bio 7.
7, jer je to drugi po redu sretni broj. Ni iz kojeg drugog razloga.
Znači naravno da se rugam i da 7 nebi bio potpun odgovor, samo je najbolji omjer jednostavnosti i preciznosti.
Odgovor iz moje perspektive bi bio taj jer je to drugi po redu i najpoznatiji sretni broj, look up http://en.wikipedia.org/wiki/Happy_number.
Zanimljivost je da i broj 13, koji se smatra kobnim i bolnim i groznim iz nepoznatog razloga, također spada u "happy numbers"
No realno gledano, brojevi 7 i 13 su obični , prirodni brojevi, kao npr. broj ugljikovih atoma u heptanu , dušikov redni broj, broj igrača u ragby timu i slično.
Jedino eto , thirteen je u engleskom jeziku najmanji broj sa 8 slova.
Ništa korisno od svega, ali eto, da i to bude izlistano.
Ništa korisno od svega toga, i skrećem temu.
Sviđa mi se teorija da je smisao života biti sretan.
Biti sretan, i činiti druge sretnima, to je donekle.
Mada je činjenica da dobar dio ljudi budu sretni u slučaju da nekoga usreće.
Naravno, osim zlobnih ljudi.
Ali čak i oni, sve što rade, čine to da bi prije ili poslije bili sretni i zadovoljni.
I to je neizbježna činjenica koju se u biti ne može izbjeći.

Čak i ako pokušaš nešto napraviti s nekim drugim ciljem, recimo, samo da pobiješ navedenu teoriju , zaključit ćeš da bi bio jako zadovoljan kada bi pobio tu teoriju, ali nezadovoljan dok je ne pobiješ.. I vjerojatno još nezadovoljniji nakon toga jer ova teorija još uvijek drži vodu, a ti si si uništio/uništila dio svog života koji se više ne može vratiti.

I te se teorije zapravo treba i držati.
Naravno, to je još jedan dokaz da je čovjek isprogramiran i predvidiv.
Fascinantno je kako je pojam inteligencije misteriozan, jer ja recimo realno smatram da ona već postoji u umjetnom obliku.
Umjetna inteligencija, ono što se ljudi trude stvoriti. Oni žele stvoriti nešto što bi se snašlo, samo od sebe, a zapravo se ni ljudi kao takvi ne znaju i ne mogu snaći samo od sebe.
Ljudi samo misle da su inteligentni.
Čovjek zapravo nema ništa više snalažljivosti od nekog generic komparativnog programa, naprimjer već navedenog Google-a.
Ono što čovjek ima je zapravo samo veći pristup informacijama, i različitiji.
Inteligencija bi u biti bilo skupljanje znanja.
Želja za skupljanjem znanja i uporabom istog u rješavanje problema na koje nailazi.
Nekako je grozno tako gledati na svijet, i nekako mi se čini, da je bolje biti sretan nego pametan.
Opet sam na sreći.
Ali s druge strane, mene znanje čini sretnim.
Inteligencija, znanje i učenje, i smisao života su, rekao bih, povezani.

Po jednoj teoriji, čovjek je najsretniji i nazadovoljniji kada je u "stanju toka", takoreći, u toku, u nečem, i to se odnosi na učenje.
to je također ne-moja teorija koja mi se dopada.
Mihaly Csikszentmihalyi je to skovao i njega također možete proguglati.
On kaže da to hiperzadovoljno stanje toka nastaje kada je vještina u nečemu jako visoka, i jednako tako i izazov.
no to njegovo je, koliko mi se čini, više statički model.
Prema tome, nadodao bih:
U sredini ovog lijepo ofarbanog "dijagrama" priloženog na wiki, dakle kada je izazov srednji , kao i vještina, tu bi bilo područje "zuja" koje u principu ne vodi ničemu.

A čovjekovo mentalno stanje se po tom dijagramu teži vrtiti u smjeru "kazaljke na satu"
Dakle, započnimo sa stanjem apatije. Čovjek nema vještine u nečemu, niti mu je potrebna, jer izazov je malen. No ako se pojavi neki izazov, potreba za nečim u čemu čovjek nema nikakvu vještinu, čovjek se zabrine.

Ako je čovjek u stanju brige(izazov je srednji, vještina mala) nakon nekog vremena on će prijeći ili u bezumno i beskorisno zujanje(sredina, ili će si nakupiti ili povećati izazov dok ga ne počne hvatati tjeskoba.

Ako je prešao u bezumno zujanje, nakon dugo vremena takvog rada prijeći će ili u kontrolu ili u dosadu, propustivši onaj uzbuđujući dio svega.

Ako je čovjek u stanju tjeskobe(izazov je velik, vještina jako mala), jest pod stresom i nelagodom, ali kada mu napokon krene ono što radi, reklo bi se, kada "probije led", onda nastaje stanje "uzbuđenja", napokon je krenulo.

Kada je čovjek u stanju uzbuđenja(izazov je velik, vještina srednja ali raste), počinje se snalaziti u onome čime se bavi, i za neko vrijeme, ako si nije zadao naravno preveliki izazov, onda prijeđe u stanje kontrole. Ono čime se bavi, mu ide i sve je jasno.
Ali ako si je zadao jako velik izazov, prelazi u stanje toka, tada mu to što radi stvarno ide i sretan je jer je maher u tome. Stalno si uzima sve veće izazove i poboljšava se da može uzimati još veće izazove.

Nakon nekog vremena ako izazova ili ponestane, ili ga čovjek prestane tražiti, stabilizira se jer mu više od toga realno nije potrebno, prelazi u stanje kontrole(vještina je velika, izazov srednji).
Stanje kontrole na puno većoj razini naravno od onog koji nikada nije ni bio u stanju toka na tom području, a o tome ću kasnije.

Ovako ili onako, kako čovjek ima sve manje i manje izazova, jednom mu ono čime se još uvijek bavi, postane opuštanje(izazov malen, vještina još uvijek velika).. ali se čovjek ujedno lagano prestaje time baviti.

Kako se čovjek tim nečim malo bavi i ne uzima velike izazove, već i zaboravlja kako se to radi, i vještina mu naravno opada, a ono čime se bavi, ili već "bavio", mu postaje dosadno.(izazov je malen, vještina srednja.)

I tako istom tom čovjeku to već dozlogrdi i neda mu se i što li već ne.. lagano mu postaje... odbojno. Nastaje stanje apatije i opet smo na početku.

Vrlo je moguće da ću ja tako sa recimo fizikom ili elektronikom.

I ono o čemu sam rekao da ću kasnije, o tome ću sada:
Stanjem toka čovjek također širi cijeli svoj spektar i proširuje ovaj "graf", ali mu to ne smeta, za razliku od nekoga tko je još u stanju apatije i koji gleda cijelu situaciju sa mrkim izrazom na licu, i makar nesvjesno misli u sebi "pih, nema šanse da bih se bavio ovim."
Također, ako netko ni ne zna još kakvi grozni izazovi postoje tom području, vjerojatno će se lakše dati u taj posao, u uvjerenju da će ga lakše savladati.

Sve dosad opisano je naravno samo moje viđenje toga, i moje viđenje već postojeće teorije, ali eto.. svidjela mi se teorija, i to teorija koja realno uopće nije moje područje.
Meni je moje područje ionako već postalo, hm.. dosadno..