Kako je to ružno...

Nisi ti više žuto lišće koje me opija,
Sada si samo crno vino što se zaboravlja.
Sada si samo ono što bazdi na alkohol.. plus glupo.. naglupo barem, zaboravno..

Ne, ti mi više nisi ono što je drugima marihuana ili slično lišće...
Što ne znači da nisam prestao ovisiti o tebi..
to samo znači da me izluđuje tvoja apstinencija... apstinencija tebe kao takve
ne treba mi ono što si postala
crno dabome... uzrokuje crne misli.. vino.. da, u alkoholizaciji se situira ponajviše zaboravljanja, i to najviše, koliko znam, u osobi koja je alkoholizirana..

No, začem ja uopće ovako nesuvislo i besciljno pišem/razmišljam...
Pao mi je ovaj početak posta napamet jučer, sada već par sati prekjučer, kad sam bio na praksi u trenutku ekstremne dosade i zamora višesatnog neprekinutog neizbježnog prisilnog stajanja na nogama dok je u nekom dijelu servisa sviro narodni radio..
Mrzim praksu, mada čak dobivam pare za to, nije mi vrijedno toga da tamo glumim vazdastojeći kurac svih tih radnika, tzv. majstora zajedno kojeg svi pomalo drkaju.
Razmišljanje o toj praksi me deprimira..
Depresija potiče razmišljanje..
Kako se neke stvari vrte u krug..
Kako je to ružno...

Tu izjavu zadnjih dana nekako.. forsiram..
Otkad sam pojmio koliko je ta izjava zapravo čudna, stalno mi je u glavi i kad treba i kad ne treba...
no, da bar mi je to jedina misao u glavi, da imam samo jednu misao bio bih popularan i voljen na ovom planetu...
Danas sam, u posljedicama raznolike ružnoće, odlučio malo spremat prostoriju u želji da pronađem nešto što mi je prijatelj posudio pa sam zaboravio
No efekt.

No zapravo, trenutni doživljaj vlastitog sebe mi je, opet, kako zapravo nikom ništa ne vrijedim..
Slavica.. Uzrok misli koje pune moju glavu u trajanju vječnosti polupravca.
Jučer(datumski, da ne lažem), je obratila pažnju na mene..
Čak štoviše, pažnje i previše.
Prvo je govorila nešto tipa šta gledaš.. da, promatrao sam je, no koliko me treba bit stid s obzirom na njezinu pasivnu invaziju...
Nisam obraćao, koliko znam, natprosječno pažnje na nju
sigurno je da nisam pod prijenosnicima danas, pod satom pod kojim joj sjedim s prijeke strane učionice...

Slavica je redar ovog tjedna, pa se morala ustat i javit nastavnici tko je sve pobjegao sa sata, prijavit izočne učenike.. nekako je nasilu nabrojala 2-3, i nakraju rekla nabrzake da i mene(prezimenom) nema na satu, i sjela... nasmijavši mi se...
Iskreno, rekao bih da je htjela biti bezobrazna prema meni i iznervirat me, no meni je taj njezin postupak bio neizmjerno drag, tog trenutka ponovno mi se vratila ona neka morbidna zaljubljenost prema njoj, nekakva dragost u tome što je obratila pažnju na mene, jer, no, nastavnica zna da sam tu, čak štoviše kod te nastavnice sam imao 5 od početka godine pa sve dok nisam dobio 1 iz seminara, tako sam joj na početku godine bio nekovrsni omiljeni učenik u razredu...

No, kasnije je došo vjeronauk nesretni, dosadan sat, pogotovo što ni ne nosim bilježnicu a kamoli pišem u nju, zavalio sam se na stol nekako sumrtvo, smoreno, i tako bio neko vrijeme, dok nisam u jednom trenutku okrenuo glravu, skrenio pogled, prema slavici...
Par sekundi nakon tog , primijetila je to, i vikala mi (udaljenost 3 klupe 2 mjesta desno iza mene) nešto tipa "šta me gledaš, ubiću te, oćeš batina, oćeš da te sad išamaram"
U to vrijeme pričala je sa svojim sada ponajboljim drugarom iz razreda, za kojeg još držim da je postao dosta umišljen, i taj njen drugar je za neko vrijeme počeo zezati.. dovikivao mi je nešto tipa "ej ivice, oćeš ženit slavicu", na što sve naravno nisam riječju odgovorio, samo jednim "o_O" pogledom...
Još uvijek mi je pravo vodilica ignorirat slavicu, što po navedenim znakovima čak čini se nešto morbidno i djeluje na poboljšanje žive sile, no sve bi bilo lijepo da se profesor nije umiješao...

Slavica je nastavila govorit mrš. fuj, opaliću ti šamar, lupiću te, oćeš batina, i tako, u stilu zezancije, ne u stilu agresivnosti, no profesor je, raspoložen, reagirao i pitao je šta joj je,
šta me napada kad ju ne diram,pa je rekla da ju ne smijem gledat i da me mrzi,
onda joj je rekao nešto u stilu da je mala granica između ljubavi i mržnje i da me ona zapravo voli...
Nakon još takve rasprave, uključio sam se komentarom tipa "no, pa garant me voli, da me ne voli nebi me ovako ljubomorno čuvala za sebe, stalno mi govorila kako sam odvratan da ja slučajno nebih našao drugu."
onda su još nešto malo meketali pa mi je doviknula i "fuj smrdiš", pa sam doviknuo "pa dođi onda i operi me", no nakon nekog vremena sam vidio da popuštam, i onda , ma šta god je u tom trenutku profesor govorio i razmišljo, reko sam mu da je glup i kreten i tome slično, u nekom ne znam ni ja kakvom tonu, koji pretpostavljam da je bio više šaljiv..
On mi nato kaže "To ti je rekla?"
Ja: "Ne, to sad vama kažem zato što ste me naživcirali."
iskreno me zanima kakva je bila reakcija razreda na to, i koliko su to uopće primijetili, valjda ima 5-6 osoba, no nato sam mu se počo objašnjavat, kako je dotaknuo osjetljivu temu, kako nije na njemu da me zeza i da se bavi uopće time, i konkretno, kako je ta tema osjetljiva kao žica od one male sprave za rezanje jaja na koju se stavi jaje i stisne se s tim žicama i onda se jaje nareže na 5-6 kriški...(koja morbidna usporedba)...

Na sve to profesor se samo nasmijao kao na vic, a i na mome licu bio je smiješak, i pitao suučenike jesam li ja normalan..

No, tim ispadom sigurno da nisam poboljšo situaciju sa mrzilicom, samo sam je odgodio za neodređeno vrijeme... kao u sapunici kad se nešto dogodi pa zbog toga slijedi još 50 nastavaka...

I tako.. što se bloga tiče, eto, izgleda da se ja ne moram osjećat bolje da bih prestao pisati blog na par dana, već to što ga ne pišem može značit da više ne cijenim svoje vlastite riječi dovoljno da bi bile vrijedne ovakvog trajnijeg zapisivanja u obliku većeg komada teksta...

sada, lakunoć.