Bijeda...

Ljubav je bol.
Ljudi su mazohisti.
Upravo mi se pričinja da je u mojoj prirodi truditi se da budem što bjedniji, u cilju vlastitog zadovoljstva
Sve što čovjek čini i kako čovjek postupa, neupitno, čini jer mu je to tako prije ili poslije ležernije, na bilokakav način, svaki ga postupak zadovoljava..

Tako se osjećam kao mrtvi crv
ništa mi danas, ništa, NIŠTA ne ide, ništa...
Ne razmišljam nimalo pozitivno
ako i budem na bilokoji način ikako pozitivan, bilo bi to HIV-pozitivan..
Mrzim se iz istog razloga..
i tako je ova depresija tako intenzivna danas, da sam odlučio ne spavat
mrzim hiperdepresiju..
Nažalost, nikad se neću ubit, previše sam jadan da bi si to napravio
No, stalno razmišljanje o samoubojstvu i svemu onome što je pošlo po zlu i što može poći po zlu, kao da ispunjava onu neku morbidnu potrebu da se osjećam bijedno..
Kao mazohist sam koji ne podnosi bol..
valjda si pokušavam što više povrijedit mozak, da iz njega izađe što više misli i riječi.
Pa nije ni čudo da sam tako nevoljen, kad sam tako depresivan..
Zanimljivo je, sad kad razmatram, stalno sam magnet za nevolju i nesreću..
zračim negativne emocije.

Recimo, naprimjer, kritiziram kako kada nastane problem, ljudi ga često ignoriraju
A jedan je rus rekao, i fascinira me ta izreka: "Sve zlo dolazi od neznanja i nerazumijevanja"
Naravno, neznanje i nerazumijevanje rješavaju se komunikacijom..
Zaključak iz ovoga je da bi o svakom problemu trebalo razgovarati, a ne ga ignorirati..
Zapravo, to je kao takvo sasvim razumno i logično, no pogledajmo da problema postoji toliko, da kada bismo ih sve raspravljali, nebi nam ostalo vremena za ništa drugo.
Pogotovo ja, recimo, kada sam ovako depresivan.

Ako se želite osjećati grozno i bijedno u životu, stalno gunđajte.. "gunđ-gunđ.."
Prema tome, jedna me učiteljica pravo u depresiju savjetovala, kada mi je rekla "Kada te nešto muči, zapiši to, ti predivno pišeš"..

Osoba koja se, kao ja, trudi biti bijedna u svakom trenutku i događaju svoga života, uzima si ovaj kompliment "predivno pišeš" kao razlog da se umisli, i dobije raspoloženje kao da ništa oko njega, osim njega, ne valja, što mu nimalo ne daje osjećaj pozitivne vrijednosti, već samo ponižava vrijednost svih drugih na planetu

A to da pišem kad me nešto muči, to je upravo ono što sad i radim, da razmišljam o tome što me muči, da ovjekovječim svoje mučenje i probleme, da ih nikad ne zaboravim, da me oni pate do kraja života..

I nikada ne valja mislit "moglo je biti gore", ne, da je moglo bilo bi, jer ja sam najveći baksuz na planetu...

Inat, protest, također je nešto što često upotrebljavam kad sam u depresiji, a zadnje sam vrijeme stalno u depresiji, i također to nije dobro, bezobrazno je, bezobrazluk općenito...

Slabo cijeniti nešto što dobiješ, cijeniti ono što imaš, držati se svojih stvari, svojih navika, svojih mišljenja, čini mi se, je odličje onoga "Imati svoje Ja" i "Biti svoj"
Čini mi se da i je to jedna od najutjecajnijih stvari u tome da učine čovjeka bijednim...
To te samo učini konzervativnom napornom starom zatucanom babetinom koja ne prihvaća tuđa mišljenja, koja se ne poboljšava i ne napreduje, ne prilagođava, i mrzi sve što nije savršeno po njenom.
Naravno, takva osoba ne uživa nešto posebno u životu, još pogotovo ako se žali i kako je danas sve gore i gore i kako sve ide u propast, kako je politika grozna itd...

Iz tog također slijedi, gunđanje o stvarima na koje ti nikako ne možeš utjecat isto dovodi do osjećaja bijede..

Problem mi je odgoj.. ma koliko odgojen ili neodgojen ja bio ili ne bio, odgojila me babetina, i odgajaju me babetine, upravo ove koje sam opisao, i protivim se tome, samim time se protivim i samom sebi...


No, da ne nastavim sa ovim sumornim bezličnim raspoloženjem, ljut sam danas, ništa mi ne ide, i idem spavat, laku noć..

btw. ako ne budem pisao blog više to samo znači da više nisam toliko depresivan..